rakrsce

Raskršće

Putevi od snova kamenjem posuti
Tek poneki susret usana u tami
Na raskršću jedna usamljena ćuti
Žena što me svojim pogledima mami

Čeka…

Gde su njeni dani davno izgubljeni?
U traženjima?
U plakanju duše?
Zašto ćuti
Ćutnjom što mi srce ledi

Da l’ to prave reči nemiri joj guše?

Kad noć sve potamni ćutim k’o i ona
Sakrivam zvezde k’o najveće tajne
Kad jednom zazvone života zvona
Znaću
Tad svetle njene oči za me!

Velibor Sikimić