Pamtim kakva si bila one
posljednje jeseni.
Bila si siva kapa i mir
u srcu skrušen.
Plamenovi sutona u
tvom se oku borili
i lišće je padalo u
vodu tvoje duše.
Poput kakva bršljana
uz moje ruke pripita,
lišće je sabiralo tvoj
glas tih i skrušen.
Krijes zaprepašćenja
u kom je žeđ mi gorjela.
Umilan plavi zumbul
savijen vrh moje duše.
Osjećam, oči ti putuju i
jesen je daleko:
Siva kapa, ptičji glas i
srce kuce prema kojoj
su se selile moje duboke
čeznje i gdje sam slao
poljupce vesele ko žar i vruće.
Nebo s nekog broda.
Polje sa bregova.
Spomen na te je svjetlo,
dim i mir jezera skrušen.
Tamo za očima tvojim sutoni
su izgarali.Suho jesensko
lišće kovitlalo usred tvoje duše.
Pablo Neruda
