pisanje

Pisati se mora, a živjeti ne mora.
Mora, ali sta... pisala bih, ali nema inspiracije...i sta sad... ne pisat??? Ne, to ne bih bila ja da tek tako odustanem pa da vidimo o cemu bih pisala... vrtim kalendar uff koliko datuma, koliko sjecanja, koliko dogadjaja, ali zivot ide dalje... toliko presucenog, toliko lazi, toliko tajni... ne znam, nekako me sve to opterecuje, a moram olaksat dusu... ali da prijedjemo na vedrije teme... .............................................................................................................................. ovo nije dobro, nema veselijih tema, a kamoli zanimljivijih. Zivot mi je postao kolotecina, odradjujem dan za danom i neprimjeceno koracam ovom zemljom, a imam potrebu ostaviti trag, ucinit nesto vazno i presudno, biti primijecena makar ponekad imam osjecaj da ljudi pokraj mene prolaze kao pokraj nekih svakodnevnih stvari poput zidova, stupova, zgrada, auta za koje znas da su uvijek tu negdje, ali ne pridajes im neku posebnu važnost...e pa tako se osijecam a to nije lijepo, nimalo... nemojte me pogrešno shvatiti, ne zelim pažnju masa vec pojedinaca s kojima provodim svaki dan 8 sati ili znati da se nekome dopadas zato sto sam bas takva, imati osobu koja te slusa s kojom mozes razgovarati, koja te ozbiljno shvaca, osobu kojoj je stalo, koja primjeti ako si tuzan, ljut, sretan, razocaran... valjda trazim nepostojece...znam da ovo nije bas neka vesela tema, ali zbilja ne znam o cemu bih pisala, a pise mi se... napisala sam neke pjesme koje ne znam da li ce vidjeti svjetlo dana, mozda samo rijetke osobe budu privilegovane pa to i procitaju. Pa sad vise zaista ne znam sta bih napisla, a ne zelim zavrsiti ovaj post ovako sumorno i depresivno... nije mi nista nisam depresivna ni tuzna sto mi u zadnje vrijeme svi govore nego sam razocarana svojim zivotom, ljudima oko sebe koji se ne sjecaju, vec tako lako zaboravljaju i prolazi im zivot bez da su ikada uistinu bili svoji, kriju se iza paravana, smjeska koji kao da je vidljivo pricvrscen na njihova lica, ali to njih ne smeta niti malo jer vazna je samo ta prokleta slika koja je tako vještačka... ponekad mi se cini kao da sam ja iz crno-bijelog filma zalutala u ovo sarenilo u ove sljokice, sjaj koji odvracaju pozornost od zivota, osjecaja, ljudi... a meni je sve to nevazno i zato se ne uklapam... mogla bih jos jako dugo filozofirati, ali ne zelim se zamarati, ne zelim biti na teret ne zelim biti glas stvarnosti i razuma, jer jos uvijek vrijedi ubi glasnika...
...........................................................................................................................
(sa nepoznatog bloga)