bez riječi

14. 1. 2011.
vece

ne nalazim reci
ni jutrom
odustacu
sve vise mislim slikama
koje ne mogu pretvoriti u reci
cak ni dajalog mi ne ide
valjda sto se ne svadjam ni ne mirim
vece je pustinja bez prasine
izlistavam sve programe tva
i internet stranice
nista novo
samo slike
zudim za starim dobrim stvarima
nema ni nacina da ih vidim ni cujem
necu da placem ni za kim ni za cim
samo se pitam cemu ovakvi dani
kad smrkne cim svane

14.8.2011. nedelja
Skoro da mogu da potpisem od a do ž nesto od pre 7 mjeseci... kao jutro, podne ili veče, svejedno. Šta radim i sta mi se dogadja? I nista i svasta. Za druge je to ništa jer se ništa ne vidi. Mi smo narod koji uprkos silnim vidovnjacima, ne vidi nista ni vani, a kamoli unutra. Mozda je tako bolje, zamislite kako bi nas sve čitali, šta bi sve pitali? Muče me opet riječi kao nekog gusterača, sad su u fazi poetiziranja, nakrivljene na jednu stranu od rimovanja, nemam riječi da opišem stanje bez riječi, ali ni slike koliko god ih je oko mene za ta stanja-sranja... ipak cestitam samoj sebi na strpljenju, odricanju, a tek na taktici da neke stvari zaustavim, osmotrim, proanaliziram i dusom i tijelom, i mozgom i srcem, da sve prodje svoju emocionalnu reakciju, ali polako unutra, što bi se reklo sa zadrškom. Tačno znam koje stvari su me zaustavile na vratima na kojima sam izlijetala i nalijetala na sreću i nesreću na smjenu, a sve spontano u sklopu svoga bica, a onda sazrijevanje, prelaženje i starenje su najbolji filter za sve. Boli i sada, ali jači je ponos, prkos i poraz, jači je susret sa sobom nego sa drugima, snage su izmjerene, znam tačno svoju tezinu, svoje kordinate i ni za šta više ne trazim kompas, zapravo ni prije ga nisam tražila, samo sam prije isla po instiktu, a sada ne idem... toliko nepotrebmih stvari... a covjek je samo jedna žalosna životinja...
Kad smo kod traženja... šta sam htjela reci? Uh, produžena prethodna misao, pogled u ekran i u solju čaja i stop. Mora da je nešto važno, šta važno, genijalno.
Samo i toku ovog pisanja zaboravila sam jednu riječ za naslov i jednu misao za kraj... Tjesim se da se to svakome dogadja, svakome ko misli, tjesim se da su genijalci najveci ludaci, da ni oni nisu iskoristili ni djeloć svoga mozga, a kamoli izdresirali. Tako sam i jutros ostala kratkih rukava, a bogami i kratkih nogavica, brrr... o vremenu neću, tek onda neću izaći iz rečenice, ni napisati nešto smisleno za kraj... Naprežem mozak da se sjetim one prve riječi, tražila sam je od 7.8. punu semicu dana, čekala sam da se stvari same stalože, slože, i da napišem koju riječ o tom stanju i jutros mi iskrdnu ta tražena, bogomdana riječ... sjetiću se... joj, veš-masina na cenrtifugi vrti ne znam koji krug... vraćam se i nastavljam... riječ je bila glagolska imenica, (u zadnje vrijeme one su mi omiljene) kratko mi kroz glavu proleti lekcija iz gramatike (glagolske imenice su i glagoli i imenice po značenju, nastale su od glagola, tačnije od 3. lica prezenta i nastavka - nja, a po promjeni se ponašaju kao imenice, imaju padeže, jedninu i množinu i srednjeg su roda)... e sad koja je na tapetu, tražena sedam dana i jutros ubodena? Čekanje, nije, taloženje nije, sabiranje nije, sumiranje nije... gotovo, čak i da je se sjetim ne bih znala da je to ona, jer riječi su kao leptiri, žive jedan tren i odlete, ako je ubodež, ubodeš, ako ne, pazi drugi put...