O nečem drugom je ovdje riječ. Sarajevo Film Festival je, naime, totalni antipod jednom drugom kulturnom fenomenu glavnog grada Bosne i Hercegovine. Samo dvadesetak dana prije nego što su se upalili festivalski reflektori, predstavnici sedam najznačajnijih ustanova bosanskohercegovačke kulture - muzeja, biblioteka,
Umjetničke galerije i Kinoteke uputili su dramatičan apel javnosti, organima vlasti i međunarodnoj zajednici da se riješi njihov status i adekvatno finansiranje. One se već godinama nalaze u očajnom materijalnom položaju, prepuštene propadanju i njih samih i kulturnog blaga koje čuvaju. Do njih ne vode crveni tepisi, u njih ne zalaze premijeri i ministri, one nisu interesantne fotoreporterima i TV ekipama.
Sarajevo trenutno možda nema boljeg zaštitnog znaka od svog filmskog festivala, ali je Zemaljski muzej, recimo, sto puta važniji od ove filmske smotre. U njemu su pohranjeni materijalni dokazi historijskog, kulturnog i državotvornog trajanja i identiteta ove zemlje. Ko je kriv što se ova i još nekoliko kulturnih ustanova od značaja za cijelu državu nalaze u tako jadnom stanju?
Nije valjda da u njima sjede sve sami nesposobni ljudi, inertne budžetlije, lezilebovići navikli na sigurnu egzistenciju? Prije će biti da, u eri estradizacije politike i političara, vlast nema dovoljno senzibiliteta za ustanove ove vrste. Purivatra je očito majstor marketinških vještina u dobijanju sredstava i iz budžeta i od sponzora. Nasuprot tome, budžetske ustanove kulture finansijski i organizaciono se uništavaju.
Paradoks je u tome što je Sarajevo Film Festival u oštrom kontrastu sa ambijentom u kojem Sarajlije žive. Kad je festivalskog sjaja nestalo i kad je nakon devet dana filmske euforije osvanuo deseti, običan dan, Sarajevo se ponovo ukazalo onakvim kakvo ono zapravo jeste. To je Sarajevo u kojem su slike višegodišnjeg raspadanja urbanog identiteta vidljive na svakom koraku, Sarajevo koje živi u truleži primitivizma, Sarajevo čija kultna ulica Ferhadija liči na pijacu u Novom Pazaru... Sarajevo je grad pucnjave i uništenih zelenih površina. Vozeći po rasklimanim šinama u Titovoj ulici, tramvaji proizvode buku kao da prolaze tenkovi. U Sarajevu se svaki dan 5.000 ljudi prehranjuje na kazanima narodnih kuhinja, a njegovom polumilionskom stanovništvu, tvrdi televizija, pridružilo se oko deset hiljada pasa lutalica, koji u potrazi za hranom napadaju i ljude.
Festivalski gosti možda ništa od toga nisu primijetili. A ako i jesu, loše doživljaje su prećutali. Nije pristojno reći domaćinu koji vas je pozvao u goste da je večera bila odlična, ali da mu je kuća užasno zapuštena. I zato sam ja za to da Sarajevo Film Festival traje i da ovdje i dalje dolaze poznate ličnosti iz svijeta umjetnosti. Bez njih nećemo znati da smo vrlo emotivan, miroljubiv i nježan svijet, da je Sarajevo grad čiji stanovnici teže harmoničnom životu, da u Sarajevu ima jedna poznata česma opjevana u pjesmi, da lijepe žene prolaze kroz grad i da smo sretni što svaki dan možemo jesti ćevape. Nema gore stvari od površnosti.
Piše: Gojko Berić, Oslobođenje
Zemaljski muzej - Sarajevo
