U mom gradu zivi svaka moguca nacionalnost pod kapom nebeskom, pa se tako ovdje mogu naci i arapi raznih vrsta. Ponekad, u smiraj dana na promenadu u coporu izadju bule iz libijske ambasade, gurajuci kolica sa djecom i razdragano se kikocuci. Na vjetru leprsaju njihove skupocjene tkanine, cuje se zveket zlata, a iza njih ostaje oblak teskog parfema. Naravno, ne vidis im nista osim ociju koje sijevaju na sve strane. A svaki par tih ociju prica drugaciju pricu.
O ocima arapskih zena pisane su brojne pjesme tako da sada ne bih elaborirala na tu temu. Ogromne su, tople, crne kao barsunasta pustinjska noc, misteriozne i duboke. Medjutim, nikada nisam vidjela puno vise od ociju.
Danas je u cekaonici sacekala jedna bula. Kada je usla i zatvorila vrata iza sebe muskarci su gutali knedle jer je jednim gracioznim pokretom skinula svoju pokrivku i potpuno se otkrila. Bilo je to kao da je neko skinuo prekrivac sa najsjajnijeg dragulja.
Ogromne oci na porculanski bijelom licu, da mi je ntko rekao da su arapske zene tako bijele ne bih vjerovala. Doduse ona je iz Kuvajta i moguce da su samo zene iz Kuvajta tako bijele. Stvarno ne bih znala.
Tesko je opisati teksturu od koje je njena put sazdana. Prvo sto mi pada na pamet je sedefasti sjaj bisera. Usne mekane i blago ruzicaste.
Nekoliko slojeva najmekse svile i tu i tamo opet izviri ta nevjerovatna mlijecno bijela glatka koza. Delikatni prsti i barsunasta crna kosa. Sve to uvijeno u njezni miris ruzinih latica. Ljepota i još skrivena.
