Ovih dana mi je slucajno pogled privukla ta ista kutija i neka neobjasnjiva sila me natjerala da pocnem razgledavati fotografije koje nisam pogledala godinama. Fragmenti zivota zamrznuti u vremenu i prostoru. I sa svakom fotografijom se pitam - da li sam to stvarno ja?
To jesu ilustracije mojih proslih dana, ali koliko one stvarno predstavljaju mene?!
Gledam ih i pokusavam se sjetiti sta sam bas u tom momentu kada je kamera skljocnila mislila ili osjecala... I ne ide. Kao da je na tim slikama zarobljen potpuni stranac.
Da su barem fotografije mogle ovjekovjeciti sve mirise, prizore i zvuke koji su zaista znacili moje odrastanje.
Da li bih sada vidjela sebe kao bjesomucno kruzim ulicom gledajuci u zatvorene prozore, da li bih osjetila tjeskobu koju donosi kraj ljeta bas kao u onoj pjesmi Don Henley-a Boys Of The Sumer...
ili bih mozda vidjela sve one veceri u Shakespeare-u, osjetila miris mora dok se u ljetnoj noci vozim barkom pijana od srece...
