vuk

Bio sam uzasno sam, ne samo svojom samocom, vec i samocom vuka, koju sam na sebe primio kao pecat oporuke. Kao cast i prokletstvo. Kao teret i slavu. I ropstvo i slobodu. Jer, vuk sa na vuka nastavlja. Nije mi prenio poruku, ali ja sam je primio. Prepoznaje se na meni. Vidim je u psecim ocima. Vidim kako me vide. Vec lutaju po meni, otkidaju bijele komade mojih beskrajnih prostora, ujedaju se i grizu za svaki zalogaj duse. Prate me kao i vuka. Opkoljavaju praskozorja i zovu druge pse. Misle da cuvam tajnu kako se biva nad drugima visi snagom i umom. Lako je meni s psima. Ali, nasljednik vuka i sam je divljac izvan zakona. Dizu se na mene potjere i cekaju me u zasjedi isti oni pastiri, gonici karavana i hajkaci s jezera koji pucaju nespretno i ubijaju napola. Sad sam ja na nisanu. I netko ce ovdje ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Navratiti cu da vidim tko ce. Navratiti cu, osim, ako, mozda, namjerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao.
Ne znam cije su ovo rijeci ali kao da sam ih ja pisala. Ovih dana intenzivno razmisljam o svim promjenama koje su se u mom zivotu dogodile. O sjajnoj ekipi koja se raspala. Samo je Vesna ostala, i dok smo jutros setali sivim danu trazeci odgovore na pitanja iz svakodnevnog zivota, i profesionalne i licne nedoumice naletim u Kaficu na ostatke moje "familije". Kao i obicno nije mi bila prijatna pomisao da vise nisam toliko bliska sa ljudima koji su mi nekada ispunjavali zivot. Kazu da si obicno ono s cime si okruzen, tj. da se obicno okruzujes ljudima slicnim sebi. Danas mi je postalo kristalno jasno koliko smo sada daleko. Vise nismo oni isti ljudi koji zele iste stvari u zivotu. Evolvirali smo, ali u razlicitim pravcima.
Dugo vremena sam pokusavala shvatiti sta se u stvari tacno desilo, analizirala sve dogadjaje. Medjutim konacno sam shvatila da ja vise nisam ona ista osoba koja sam bila kada sam upijala te ljude i oni upijali mene. Shvatila sam da sam u stvari ja bila ta koja je trazila samocu i odmor od svega. Nikad prije nije mi se desavalo da u sred nekog skupa ljudi, osjetim samocu i otkrijem zjapecu prazninu u sebi. I odjednom mi je postalo jasno, sve ovo sto se dogadjalo u proteklih godinu dana bilo je samo veliko rasciscavanje prije postavljanja nove scene.
U svemu me najvise raduje sto vise nisam osoba koja se boji promjene. Sada sam ona koja se promjeni raduje.
Ali najdraza mi je mudrost koju sam u procesu otkrila:
Vecina crnjaka, nemira i negativnih emocija koji su me s vremena na vrijeme znali oboriti sa endorfinskih visina nisu moji crnjaci, nemiri i negativne emocije. Bili su tudji a ja sam ih dozivljavala kao svoje. Podmetala sam ledja bas zbog toga jer nisam vidjela da su tudji.
Nova ja je sada u stanju u startu prepoznati tudje crnjake. Pozdravice ih uljudno i izmaknuti se da prodju mimo njega. He, he, bas mi se svidja novo ja.