3 dana

TRI POSLEDNJA DANA

I danas traju kao najveća zagonetka četiri poslednja Jesenjinova dana. Ni sada nema jasnog i pouzdanog odgovora kako je protekla njegova posljednja noć i zašto je bila tako strašna? I zašto papiri o istrazi policije i ljekara o Jesenjinovoj pogibiji, više pobuđuju sumnje nego što otkrivaju istine o pjesnikovoj tragediji u Lenjingradu.
Malo je svjedočanstava, poznatih javnosti, o ta četiri dana. Zašto je Jesenjin otišao iz Moskve, kako je zamišljao život u Lenjingradu, šta je govorio o svojom nedaćama, o svojoj poeziji, šta mu je bilo na duši..? I toliko drugog, veoma važnog, pominje se samo fragmentarno ili se tek naslućuje u zapisima dvoje posljednjih i jedinih poznatih svjedoka - Jelisavete Ustinove i Volfa Erliha. Njihovi rukopisi su nepotpuni, pojednostavljeni, bez duše.
Prema svjedočenju Ustinove i Erliha, hronika četiri posljednja dana izgleda ovako:

Četvrtak, 24. decembar 1925.
Jesenjin je jutarnjim vozom stigao u Lenjingrad. Smjestio se u Hotelu "Angleter", u sobi broj 5, na drugom spratu. Poslije 10h posjetio je Jelisavetu i Georgija Ustinova u sobi 130, đe su stanovali, i pozvao ih na šampanjac. Pričao je: počinje novi život, želi da pokrene književni časopis, odlučio je da više ne pije, neće se vraćati supruzi Sonji Tolstoj, niti se više ženiti...
Poslije podne, sa Ustinovima je otišao u grad, kupovali su novogodišnje poklone, a uveče su se okupili u njegovoj sobi i razgovarali do 21h. Do ponoći, pričao je sa Erlihom - on je tu i prenoćio.

Petak, 25. decembar.
Jesenjin i Erlih, ujutro, otišli u grad da potraže pjesnika Nikolaja Kljujeva - "on je moj učitelj", govorio je za poznatog seljačkog poetu. Uveče su Jesenjina posjetili Ušakov i stari književnik Aleksandar Izmajlov. Čitao im je poemu "Crni čovjek" - "u konačnoj verziji, znatno skraćenoj", zapazila je Ustinova. Kad ga je zapitala zašto pije više nego ranije, požalio se: kad bi ona znala kako je preživio te tri godine. Sad mu je veoma tijesno, neveselo, takva mu je i poezija: "Život je jeftina šega, ali je potrebna", govorio je, a za sebe je rekao da je "božja svirala". Objasnio je: to je kad čovjek troši iz svoje riznice, a ne dopunjava - nije mu interesantno. I on je takav, rekao je s gorkim osmjehom.

Subota, 26. decembar.
Dan je prošao u pričanju s Erlihom, koji je ponovo prenoćio kod njega. "Razgovori su bili jedni isti: stan, časopis, smrt" - piše Erlih. Sve trgovine zatvorene i nema se kud, a nema ni rubalja. "Znaš li da ću ostati jednoruk" - govorio je i pokazivao ožiljke na lijevoj ruci od posjekotine staklom pri padu ispred zgrade u kojoj je Galja stanovala, prvih dana februara 1923., pa je liječen u Kremaljskoj bolčnici. Ljekari su mu govorili da će ruka poslužiti pet-šest godina, možda i više, ali će venuti zbog povrede tetive. "I propade moja bijela ručica".