Najstariji izvor koji se navodi u Storia di Milano, Pietra Verrija, je jedan jelovnik iz 1134-te godine za opata manastira Sant Amborgio, gdje se među ostalim jelima pominje i jelo naziva "lumbalus cum panitio".
Dalje, Milanezi su taj način pripreme naučili od Španjolaca, a Španjolci od Maora...
Češće pominjana činjenica je pismo feldmaršala grofa Josepha Radetzkog prijatelju u Beču u kojem detaljno opisuje način na koji Milanezi pripremaju svoj šnicl. Logično pitanje koje se nameće, a ide u prilog da je šnicl ipak lombardijski, a ne austrijski specijalitet, je da li bi Radetzky bio tako oduševljen jelom koje mu je odranije poznato.
Wiener Scniztl i Cotoletta alla Milanese po samom načinu pripreme su "u dlaku" iste. Ono po čemu se ipak razlikuju je dio teletine koji se koristi, za bečki šnicl to je uvijek komad od buta, dok Milanezi koriste dio sa donjeg dijela leđa.
Austrijanci u svoju odbranu navode da su Milanezi usvojili način pripreme od njih, za vrijeme dugogodišnje vladavine Habsburgovaca nad Lombardijom, što je prilično tanak argument, imajući u vidu snagu prethodne dvije tvrdnje.
Bila bečka ili milanska, ovo je jedan od najpopularnijih načina pripreme odreska .
RECEPT:
Sastojci (za 2 osobe):
2 odreska od telećeg buta po cca 200 g
80-100 g brašna
1 lagano ulupano jaje
100 g mrvica
125 ml ulja
So
papar
Priprema:
1. Odrezak posoliti i popapriti, potući batićem i rasjeći po sredini i krajevima da se ne deformiše tokom prženja
2. Pobrašniti sa obje strane
3. Pobrašnjene odreske uvaljati u razmućeno jaje
4. Dobro uvaljati u mrvice i utisnuti ih da ne bi spale tokom prženja.
5. Zagrijati neveliku količinu ulja (otprilike nivo oko 1 cm u širokoj tavi) i pržiti šnicle sa obje strane da poprime lijepu zlatnu boju (a budući da su vrlo tanke, ne treba brinuti da će ostati nepečene).
